Putopis Kuba - U dolini Vinjales - 3. poglavlje

Putovanje kroz Kubu je prava razonoda za oči i dušu. Glava se okreće kao na tenisu kako bi se uhvatio krajolik sa obe strane autoputa. Na nepreglednim poljima šećerne trske samo što nije počela žetva. Promiču plantaže manga, kokosa, banana, palmi i drugog znanog i neznanog bilja. Na velikim, nesređenim pašnjacima, šikarama, travama i niskom rastinju primetna su manja krda mršavih krava, pa se čini i da nema farmerskog uzgoja stoke.Seoska naselja deluju idilično sa malim seoskim kućama i cvetnim bašticama. Često ima i usamljenih kućica gde ljudi žive bez ograđenih dvorišta u kojima kljuckaju kokice, poneko prase, kozica ili mršavi konjić. Sve je nekako minijaturno i lepo.

Na jednom raskršću nalazi se seoska prodavnica. Ispred nje čovek utovara vreće na konja sa raznom robom. U daljini ispod brda naziru se kuće i prašnjavi put. Do mnogih naselja ljudi se prevoze kamionima, zapregom ili jašući na konjima. Na dvosmernom autoputu sa četiri trake po rezervnoj se mogu videti neka neodređena poljoprivredna vozila, jahači i čeze sa konjima. Po okolnim njivama povremeno se vide volovi za plugovima u oranju. Na autoputu i nema mnogo vozila, verovatno zbog nedostatka goriva i opšteg siromaštva uslovljenog sankcijama.

Posle polovine pređenog puta stigli smo do odmorišta koje se zove “Kod trudnih palmi”. I zaista ove visoke biljke su neobičnog izgleda. Po sredini stabala nalazi se ispupčenje poput trbuha pa tako i palme asociraju na trudnice. Domaćini se hvale da ova vrsta palmi raste jedino na ovom prostoru i da ih u svetu više nema. Nakon fotografisanja prošetao sam do čoveka koji je u blizini palmi okopavao niske zelene biljke. Na pitanje da saznam o kojoj se vrsti radi, čovek je pokušavao na španskom jeziku i rukama da mi objasni ali ga ja nisam razumeo. Shvatio sam jedino da se plodovi jedu,a druge naznake nije bilo sem belih cvetića. Gotovo da krenem, rukama me zaustavlja, savija telo unapred i rukom  stisnutom u pesnicu pokazuje unazad. I dalje ja gledam upitno.Vidi on da ću otići bez odgovora, smejao se naglas i ustima ispuštao zvuke koji su definitivno asocirali na pasulj koji je i na Kubi omiljena hrana. Rastali smo prijateljskim stiskom iz pomen Srbija, Tito, Jugoslavija.

Putujemo prema jednoj od prvincija Pinar Del Rio u gradić Vinjales, skrećemo sa autoputa i sporijom vožnjom prolazimo brežuljkaste tunele zelenila.Vinjales je više selo nego varošica jer ima tri ulice i dva hotela.Po Vinjalesu je nazvana cela dolina koja puca u pogledu sve do planinskog venca koji odvaja dolinu od Meksičkog zaliva. Ravna zelena dolina prošarana je neobičnim prirodnim valjkastim i džinovskim stubovima obrasli rastinjem pa deluju kao da  su ih klesali vajari. Pored ovih kamenih grdosija prostiru se polja tek zasađenog duvana, plantaža banana, kafe i tek uzorane crvene zemlje spremljene za nove zasade. Na Kubi se zna da crvena zemlja  u ovom području daje najbolji kvalitet duvana na svetu koji je ujedno i najskuplji i upotrebljava se za proizvodnju “Kohibe”.

Najlepši deo ovog prostora je centar sela sa malim trgom i niskim raznobojnim kućicama poredjanim kao vitraž u nijansama narandžaste, plave, žute i bordo koje zgusnute u jedan spektar stvaraju iluziju kao u onoj čarobnoj kutiji iz detinjstva. Pored poljoprivrede Dolina je postala novi turistički izazov za domaće i strane goste.

Rastajući se sa Dolinom zaustavili smo se pored najvećeg murala na svetu širine 160 i visine 120 metara na kome je predstavljena evolucija ljudskih bića od praistorije do danas. Kao umetničko delo ne ostavlja neki poseban utisak. Pažnju privlači veličinom u prostoru netaknute prirode i izrade na visokoj steni gde su umetnici tokom rada visili na konopcima. Kubanci poštuju ovo delo zato što je urađeno po narudžbini Fidela Kastra. Umetnike je platio iz ličnog budžeta.

Tomislav Stanić