Čang Mai Tajland

Počneš od vrha planine i neverovatnog pogleda. Onda se vratiš u grad i kreneš. Izgubiš se. Jednom ili više puta. Sve misliš tu je gesthaus, iza ćoška, a onda izađeš na severnu kapiju grada. Onda opet uđeš, pa naiđeš na najgotivniji seknd hend ikada! U njemu ima i bicikla. Lepa, skoro nova, bicikla s drumskim točkovima. Đani celih par minuta razmišlja da je kupi, a onda se ipak javlja da je u Čang Maiju, da to nekako mora dostaviti do kuće, pa se teška srca oprašta od bajsa. Idemo dalje, tu smo, blizu smo, opet mislimo. Ovo je stvarno grad hramova. Na svakih nekoliko stotina metara, ili manje, po jedan. Prolazimo i pored škola. Tu je najbolja ulična hrana. Sve je smešno jeftino i ukusno. Mi biramo isto što i klinci ispred nas. Nešto na štapiću. Zasad neidetifikovano. A klinci su slatki (ne mislim kao ukusni, neko simpatični) i uniformisani. Jedino im se razlikuju privesci i ukrasi na rančevima. Istražujemo dalje. Evo nas, kod ovih motora treba da skrenemo. Ili ne. Zaobilaznim putem stižemo do gesthausa. Vlasnik nas uvodi u priču o tajlandskom boksu. Kaže večeras je super meč i to svakako moramo da ispratimo.

Pre meča idemo na night bazar. Otvoren svako veče. I možeš da nađeš sve što ti treba. I za nijansu je jeftinije nego u Bankoku. Opremamo se grickalicama i odosmo na stadion da gledamo boks. Sedamo na tribine, na najviše mesto. Dole ispred ringa s postavljene stolice za VIP goste. Biće pet mečeva. Tigrova mast se oseća u vazduhu. Možemo i da se kladimo, s lokalcima, al mi to ipak radimo između sebe, bez novčanih ulaganja. Ne moram da napomenem da sam pogodila svih pet pobednika. Izgleda imam oko za fajtere. Možda jednog dana mogu da budem skaut, ako poželim da menjam profesiju.

Svakim udarcem stadijumom se prolomi uzvik navijača. Taman da ti održava adrenalin na nivou. Taman da se i ti osetiš kao jedan od njih kad počnes zdušno da navijaš za favorita. Više ne grickamo semenke nego nokte. U međuvremenu je počela kiša. Jaki letnji pljusak. VIP deo je poplavljen, dok smo mi suvi i kada biva kristalno jasno ko je tu ustvari pravi VIP. Ali mečevi su završeni, i mi moramo nekuda proći, a drugog puta nema neg okroz baru. Ili jezerce. Patike pod mišku i udri! Preko vode. Voda je do kolena (mišu do kolena, žabi do ramena) sad malo i dublja. Mi srećni! Kao mala deca! Takvi i odlazimo na spavanje.

Evo nas. Ovo čekamo. Mister Pi je naš vodič kroz džunglu. Pokupio nas je u smeštaju, napravio pauzu na lokalnoj pijaci, a onda nas odveo na prvu stanicu ove avanture - u kamp slonova. Znate li da mama slon nosi bebu slona u stomaku tri godine? Polako se ukrcavamo na slonove. Lepi su. Ogromni su. Hrapavi su. Mi, dva po dva, u sedeljki na njihovim leđima. Opremamo se bananama i šećernom trskom da ih usput hranimo. I lepo je. Uzbudljivo. Vodič našeg slona u jednom trenutku silazi sa istog i ostavlja nas same da upravljamo. Hua (desno), sia (levo), hua, sia, hua, sia sia... Aaaaaa! Skrenuli smo s puta, krenuli u provaliju. Vodič kulira i puši cigaru umotanu u bananin list. Opušten je. I nama kaže nešto na tajlandsko-engleskom. Mi to shavatamo kao znak da treba da se opustimo i mi. Nastavljamo normalno. Prelazimo reku na slonovim leđima. Sjajno je!

Svi se opet skupljamo i idemo dalje. Počinje treking kroz džunglu. Mister Pi misli da je smešno ako za svaku lijanu kaže serpenta (sa nama idu i dvoje Italijana pa izgleda ipak zna par italijanskih reči više nego srpskih). Kad vidi da ne možemo više, napravi pauzu. Ima više od 60 godina i žilaviji je od svih nas. A kupaće gaće su mu poslednji modni krik. Stajemo na vodopadu da odmorimo i da se osvežimo. I stvarno je tako. Neki kažu da vide pravu serpentu. Ja se ne trudim ni da pogledam u tom pravcu - plašim se.

Stižemo do sela. Mr Pi nam pravi večeru. Seljaci nam donose svoje rukotvorine da kupimo. A gomila dece počinje da pali vatru. Posle večere se skupljamo oko iste gde deca počinju da nam pevaju pesmice dobrodošlice. Morali smo da uzvratimo. I pesmom i slatkišima. Likija je malena u roze duksu s preterano dugim rukavima. Mislim da i dalje ima zalihe slatkiša koje sam joj prošli put ostavila. Tako puna srca ležemo u improvizovane krevete, tj. dušeke i vreće za spavanje i jedva čekamo sutra.

Opraštamo se od dečice i od sela i nastavljamo džunglom. Sad je malo lakše jer uglavnom idemo nizbrdo. Mr Pi nam objašnjava koja biljka leči glavobolju, a koja slomljeno srce.

Ručak pa rafting na bambusovim splavovima. Troje ili četvoro na jedan splav. Zavisi koliko smo debeli. Ja se menjam s Acom, pa završavam na splavu s Amarom i Živicom. Amar hoće da bude skiper. Pravi skiper mu dozvoljava, daje mu bambus-veslo, ali ne i potpunu kontrolu. Pitam se zašto - nismo pošteno ni krenuli, a već smo se prevrnuli. Skiper kaže da mu se za 10 godina ovo nije desilo. Nastavljamo, pa opet upadamo u vodu. Urnebesno je. Svi nam se smeju. Na kraju skiper oduzima Amaru dirigentsku palicu, pa nastaljamo relativno normalno. Pozdravljamo Tajlanđane koji su došli na kupanje. Vidimo i slona gore i neke druge ljude na njegovim leđima. Mašemo im svima, mi se vraćamo u Čang Mai. Veče nam je rezervisano za živu muziku, hladan Chang i sumiranje utisaka... Šta ćemo sutra?

Zoo vrt. Panda. Neke čudne životinje, neke lepe životinje. A posle toga, masaža. Tajlandska. Najbolja masaža ikada! Nas dve koje se smejemo kao lude na brašno sve dok njih dvojica nisu počeli. Odjednom, obrt. Irena je ozbiljna u ostvarivanju cilja da se uda za masažera. Gotovo je. To je to. Sad se smejemo, ali od zadovoljstva. Irenin "muž" dobija gratis zagrljaj dok se u pozadini čuje pesma - bićes moj kunem ti seeee... :)

A predveče, cela ulica zatvorena, a i ove male sporedne. Hrana na svakom ćosku i tezge na trotoatu i po sredini ulice. Nedeljni bazar je u toku. Raznorazne đakonije, garderoba, kozmetika, igrice od drveta, tangrami i slično. Prodavac kaže daće nam popust ako uspemo da složimo. Nas je tri i treba nam pola sata. Al' nam je baš zabavno! Na kraju nam otkriva cake i za neke druge igre. A daje nam i popust. Irena kupuje i sliku. Od drveta. Sa slonovima. Izgleda su na sve nas ostavili snažan utisak. Kupujemo i ukrase za kosu, svaka po jedan, da budemo prelepe ostatak putovanja.

Kupile smo i lampion i pustile ga u nebo, s jednom željom - da se vratimo ovde i sve ovo ponovimo!

Jana Đurđević