Rustična priča starog kontinenta Lisabon

Put nas je odveo na krajnji zapad Evrope, u Portugal, zemlju moreplovaca čija su otkrića izmenila svetsku istoriju. Bartolomeo Diaz, Vasko da Gama, Pedro Alvares Kabral i Fernando Magelan, najpoznatija su imena zaslužna za otkrivanje Rta Dobre nade, pomorskog puta do Indije, otkrivanje Brazila i naravno otkrivanje pravog oblika Zemlje – okruglog. Jungle Travel nas vodi u Lisabon, prestonicu države koju zapljuskuje Atlantski okean.

Dok prelazimo most nalik najdužem mostu na svetu u San Francisku i iza sebe ostavljamo statuu Hrista poput one u Riu koja je proglašena za svetsko čudo savremenog sveta, gledamo upravo u Spomenik otkrićima u znak sećanja na najveće pomorce svih vremena. Vidimo i kulu Belem, simbol grada, na obalama reke Težo. Mnogi misle da je reka Težo u stvari okean zbog široke delte koju stvara ulivajući se u Atlantik. U blizini ušća voda je slana, pa i nije tako velika greška napravljena! U neposrednoj blizine se nalazi najveći manastir na svetu San Žeronimo sa ogromnim parkom. Nakon obilaska manastira i odmora u parku od visoke temperature, idemo do najprestižnije i najstarije pekare u gradu da bi probali specijalitet Portugala – paštel, lisnato testo u obliku korpice punjeno pudingom od vanile, najviše me podsetilo na princez-krofne. Ima i kolača od piva, ali se baš nisam usudila da ih probam.

Seli smo u bus i otišli u moderni deo grada, u Šanzelize Lisabona i do vidikovca sa najvećom portugalskom zastavom. Drvoredi, hoteli, banke, luksuzni restorani, nešto potpuno suprotno od onoga kako sam zamišljala ovaj grad. Međutim, to je zanemarljivo mali deo u odnosu na stari Lisabon – Alfama i Bairo Alto su ostavili jak utisak na mene. Uske i krivudave ulice, veš koji visi sa terasa i prozora, ulični svirači, umetnici, slikari, opušteni ljudi koji sede na pločnicima, stari žuti tramvaji, kaldrma, vidikovci sa pogledom na reku, bele fasade sa starim crvenim crepom. To je Lisabon iz mojih snova, to je grad o kome sam godinama maštala. Hostel “Old Town” je u samom centru grada, krasi ga potpuno prijatna atmosfera i samo je naša grupa u njemu, kao pravo malo pleme. Čista kupatila, besplatan Internet, simpatične sobe i odlično opremljene kuhinje. Spremamo se za noćni provod. Izlazimo u Bario Alto, pune ulice ljudi koji sede na pločnicima, stoje u grupama i piju pivo, upadaju u klubove po želji, različite vrste muzike – od salse do hausa, piće po znatno nižim cenama nego u Beogradu, sve podseća na neki festival. Parkovi prepuni ljudi, nasmejana lica, galama i mnogo pozitivne energije.

Ujutru umorni idemo na Karkaveloš plažu kako bi se kupali na okeanu. Talasi Atlantika nas obaraju u pesak, gledamo surfere kako se obučavaju za „jahanje“ na talasima. Uživamo na peščanoj plaži i mažemo mleko sa visokim faktorom kako bi se zaštitili od jakog sunca koje pored vetra i ne osećamo. Predveče se vraćamo u Lisabon i idemo u laganu šetnju po trgovima, do katedrale i pored reke. Sledeći dan nam je rezervisan za obilaske neobičnih mesta Portugala – Kaškaiš, Estoril, Ginšu i Sintra.  

Slobodni zidari ili masoni svoj trag su ostavili u Sintri. Mistično mesto u blagoj jutarnjoj magli kroz koju se naziru stare kuće, Nacionalna palata, arapski dvorac na vrhu brda i kuća masona. Nesvakidašnja arhitektura Kvinta Regaleira iz ranog XX veka bila je nezaobilazna stanica masona i templara. Zajedno sa Bunarom inicijacije sa spiralnim stepenicama do 60m dubine koje vode do podzemne galerije sa devet platoa koji simobolizuju devet krugova pakla spada u najmističnija mesta ovog podneblja. Na ovom mestu je Mariza snimila spot za pesmu „Cavaleiro Monge“. Prolazimo pored tri neobične česme: Mavarska fontana, fontana sa pipom i fontana Sabuga dekorisane ažulehos pločicama. Fotografišemo birajući opciju “black&white”, jer ona najbolje oslikava pejzaže u kojima se nalazimo.

Estoril je mesto na obali Atlantika najpozatije po najvećem kazinu u Evropi. Luksuzni hoteli i golf igrališta, prelepa plaža i more bogatih turista! Estoril nema status grada, on je deo Kaškaiša, šarmantnog gradića uskih kaldrmisanih ulica, sa malom lukom punom šarenih brodića i velikim brojem kafića, resorana, poslastičarnica. I naravno Ginšu, najlepša divlja plaža koju sam u životu videla. Sunce prosuto po zlatnom pesku, ogromni talasi, surferi i avanturisti, hipici koji čiliraju... Po povratku u portugalsku prestonicu spremili smo se za fado veče. Idemo u tavernu kako bi uz večeru uživali u tradicionalnoj portugalskoj muzici, u pesmama koje su žene pevale moreplovcima pred duge prekookeanske puteve.

Imali smo još malo vremena da se posvetimo Lisabonu. Isli smo u Okeanarijum kako bi uživali u podvodnom svetu svih svetskih okeana. Ajkule, pirane, meduze, pingvini, drugačiji svet, svet koji nemamo prilike da gledamo svaki dan. Obilazimo muzeje, Muzej piva i Muzej fado muzike, a zatim idemo do zanimljivog zamka San Horhe. Noge polako otkazuju pa odlučujemo da sednemo u neki od restorana i pojedemo specijalitet od morske ribe. Oko nas svet ne staje, svi se kreću u raznim pravcima, ali nikud ne žure, jer im nije to u prirodi. Slični su Vojvođanima, mirni i staloženi, pa steknete utisak da njih ništa ne može iznervirati i da uživaju u životu. Pomislim da bih i ja možda tako... Imaju okean, reku, odlična mesta za izlaske, niske cene, jedino je saobraćaj problem. Mi turisti to ne osetimo jer smo tu nekoliko dana, idemo pešice ili čuvenim žutim tramvajima kroz kaldrme Lisabona i mislimo da sve savršeno funkcioniše. Kao vid prevoza koristili smo i brod kako bi se prevezli na drugu stranu Težoa i videli statuu Isusa izbliza.

Došao je i dan kad je bilo potrebno spakovati stvari i napustiti šarmantni hostel „Old Town“. Niko više nije imao energije, svima je nekako teško pao odlazak iz ovog grada, metropole drugačije od drugih kojoj pečat daju stari tramvaji, kaldrma, stare kuće neobnovljenih fasada, rustičnog i nekomercijalnog grada u delti reke Težo, na obalama Atlantskog okeana.

Maja Jauković